Dan ranije smo se čuli sa agencijom preko koje imamo let i rečeno nam je da na aerodromu u Sharmu treba da budemo u 20h a da nam avion poleće u 22h.
Pakujem se to jutro i tek tada postajem svestan da stvarno idem kući.
Pomešane emocije, razočarenje, jer bi ovde ostali pa barem još ovoliko i zadovoljstvo, jer je sve prošlo kako smo planirali pa i bolje.
Svi zajedno idemo u restoran na plaži na doručak kao da je to još jedan dan u nizu i kao da ih ovde imamo jos 100, jer su svi sigurni da je ovo mesto na koje ćemo se već uskoro vratiti.
Šetnja po gradu. Kupujemo suvenire ali ne kao turisti, jer smo već upoznali skoro sve u ulici, malo cenkanja nije na odmet.
Pozdravljamo se sa svima i taxijem krećemo ka Sharmu.
Kao i za dobrodošlicu tako i za odlazak isprataća nas nebo puno zvezda...
Spomenuo bi zapažene rezultate Gordona Savića na takmičenju Triple Depth 2009, koje je bilo održano u Blue Holu.
On se takmičio u sve tri discipline,
CWT - Constant Weigh, FIM - Free Immersion i CNF - Constant No Fins.
Ostvario odlične rezultate od kojih su dva nova nacionalna rekorda po Aida pravilima, oni sad iznose CWT - 70m FIM - 60m.
Takođe je i pokušao obaranje nacionalnog rekorda u CNF disciplini zaronivši na -50m ali zbog propusta organizatora na "bottom plate-u" nije bilo tag-a i rezultat nije priznat kao nacionalni rekord.
Iznad je njegov sajt na kojem možete pogledati i saznati nešto više o njemu.
UROS NIKOLIC GORDON SAVIC
Dok nismo otišli u Egipat uzbuđenje na samu pomisao o Triple Depth-u je raslo iz dana u dan. Jednostavno mislio sam da mi je to bio cilj, ali kada sam prvi put ušao u vodu shvatio sam da su treninzi i samo ronjenje ti koji oduzimaju dah. Kako su dani i treninzi prolazili odlučio sam da ću ove godine samo trenirati, i na ličnu satisfakciju a izmedju ostalog ovo mi je jedan od prvih treninga na otvorenom. Jedan od ključnih razloga je taj da je naš let pomeren dan u napred, tj. na dan kada je bila disciplina
CNF (konstant bez peraja) koja mi najbolje leži i u kojoj sam hteo takmicarski da se oprobam.
Ostaje mi da redovno i vredno treniram do sledece godine, tj.sezone i da se jos bolje pripremim za predstojeca bazenska i dubinska takmicenja.
Već par dana se kroz priču i razgovor psihicki spremamo za povratak u Beograd. Postajemo svesni da ipak ne živimo ovde i da nas sve čekaju obaveze kad se vratimo kući. Sada i reč "kuća" dobija drugacije značenje, jer ako je to mesto koje volite, gde se rado vraćate i mesto gde radite ono što volite onda smo svi možda našli drugu kuću. Prvu što se tiče sporta kojim se bavimo i koji nas sve vezuje, ronjenja na dah. Teši nas činjenica da nam je ipak ostalo još par dana u ovom morskom raju i gledaćemo da ih iskoristimo na najbolji mogući način, kao što smo to radili i do sada. Sam ulazak u vodu, odnosno Blue Hole zaustavlja svako razmišljanje. Bilo ono pozitivno ili negativno, postajete svesni i skoncentrisani samo na jednu stvar, ronjenje! Imam osećaj da mi u ovih poslednjih par dana samim potapanjem glave u vodu počinje da deluje ronilački refleks. Ne mogu da objasnim osećaj, ali baš to, postajete znatno smireniji i opušteniji, usporava se puls, osećate se lagano i kao deo vode. Jednostavno se stopite sa okruženjem, koje je deo vas isto koliko ste i vi deo njega.
Danas sam posle odličnog treninga na bovi ostao duže u vodi i napravio par zarona u "plavo" ne bi li me osećaj prostranstva i lepote ovog mesta držao celu zimu u bazenu i "na pločicama".
Danas nam je poslednji dan u ovoj godini na treningu u Blue Holu. Nećemo se opraštati od ovog mesta jer u skorije planiramo da ga opet posetimo.
Dolazak na trening. Oko šest, sedam bova u vodi. Očekivana gužva.
Neki freediver-i su došli sa Svetskog bazenskog prvenstva koje je bilo u Danskoj, a neki zbog samog takmičenja – Triple Depth 2009 ili jednostavno treniranja.
Postavljena je i takmičarska barza (ponton).
Razvučen je konopac preko celog Blue Hola za koji svi kače bove.
To su organizovani treninzi par dana pred takmičenje.
Počinjemo trening.
Danas imam osećaj umora u nogama pa sam se odlučio da ne radim dublje zarone već da radim vežbe “mouthfill-a” (tehnike izjednačavanja) čije poznavanje je neophodno da bi se išlo dalje, odnosno dublje...
Pre toga radim par statika na 15-20 metara. Najduža statika nešto preko 3min.
Jos nekoliko FRC zarona i kraj treninga.
Pre izlaska iz vode malo ronjenja i slikanja oko prelepog koralnog grebena.
Svaku priču do sada sam počinjao ustajanjem ili ti početkom treninga, a ovu ću početi od samog kraja, sedenjem u Aqua Marini sa najboljim pogledom na prazan Blue Hole.
Goran, Urke i ja, ekipa Freedive Srbije.
Počinje priča o danima koji su nam “ostali” i kako ih iskoristiti na najbolji mogući način.
Da li se takmičiti ili jednostavno biti usredsredjeni na trening i za sada svako na svoj lični maksimum i satisfakciju.
Ili možda te pare uložiti na bolji način, uraditi par ličnih treninga sa
Sarom Campbell.
Videćemo...
Sara Campbell, World Champion Freediver
www.sarafreediver.com
Ove tri nedelje su definitivno znatno uticale na moj napredak u ovom sportu ali smo se svi složili da bi nam još toliko sasvim odgovaralo.
Bitno je da smo ovde i da radimo ono što nas čini najsrećnijim.
Sto se mene tiče, na ovom treningu sam se osećao odlično i spremno da probam i jači zaron u CWT-u.
Ostvarena dubina -50m, opušten i lagan zaron. Osećaj da je moglo više i zadovoljstvo zbog opuštenosti i samog "tripa" tokom celog zarona.
Sa treninga odlazim prezadovoljan jer sam donekle već ostvario planove i lična očekivanja za ovu godinu.
Što ne znači da vec na sledećem treningu neću ići dublje…
Dahab (دهب) is a small town situated on the southeast coast of the Sinai Peninsula in Egypt. Formerly a Bedouin fishing village, located approximately 80 km (50 mi) northeast of Sharm el-Sheikh, Dahab is considered to be one of the Sinai's most treasured diving destinations. Following the Six Day War, the town was occupied by Israel and was known in Hebrew as Di-Zahav; named after a place mentioned in the Bible as one of the stations for the Israelites during the Exodus from Egypt. The Sinai Peninsula was restored to Egyptian rule in the Israel-Egypt Peace Treaty in 1982. The arrival of international hotel chains and the establishment of other ancillary facilities has since made the town a popular destination with tourists. Dahab is served by Sharm el-Sheikh International Airport. Masbat (within Dahab) is a popular diving destination, meaning that there are many (50+) dive centers located within Dahab. Dahab can be divided into three major parts. Masbat, which includes the bedouin village Asalah, is in the north. South of Masbat is Mashraba, which is more touristic and has considerably more hotels. In the southwest is Medina which includes the Laguna area, famous for its excellent shallow-water windsurfing. Also Asalah is quite developed. The area is full of camps and hostels since most people who have visited Dahab in the past were backpackers interested in diving and snorkeling in the Red Sea. Dahab enjoys large numbers of tourists. It is world-renowned for its windsurfing. Reliable winds provide superb flat-water conditions inside Dahab's sand spit. Further away from shore, wavy conditions couple with strong winds to provide formidable conditions for keen windsurfers. SCUBA diving, free-diving and snorkelling are also popular activities with many reefsBlue Hole-which is nicknamed as "The World's Most Dangerous Diving Site"- and Canyon are internationally famous dive spots. Land based activities include camel, horse, jeep and quad bike trips. Mount Sinai is a two hours drive, with Saint Catherine's Monastery being a popular tourist destination. Historically, most visitors to Dahab have been backpackers travelling independently and staying in hostels in the Masbet area. In recent years, development of hotels in the Medina area has facilitated the arrival of a wider range of tourists, many of whom visit Dahab specifically to partake in the windsurfing, diving and other activities. The word Dahab is Arabic for gold and is possibly a reference to the geographic locality; gold washed down from the desert mountains may have accumulated on the alluvial flood plain where the town was built. The name may also be a reference to the colour of the sands to the south of the town itself. Some locals attribute the name to the colour of the sky, just after sunset.
One local story concerning the town's name is that it stems from the floods that wash through the town every five or six years. Larger than average seasonal storms in the mountains cause a great rush of water to surge down to the sea, dragging with it great amounts of sand. During this time, the town is cut in two by the flood, and the bay is stirred up and the sands turn it a golden yellow. It typically lasts a few days, and has caused damage and loss of life in the past as people were unaware of the sudden onset and the force the water moves at. Nowadays locals are ready when they see the clouds over the mountains, and anyone lucky enough to witness it will remember it for a long time. Unfortunately, much of the coral in the reefs just offshore are slowly disappearing, due to inexperienced divers being taken out in big numbers. Another big problem is that in Masbat, local restaurants are dumping sand and rock in the sea to extend out into the shore, again, causing disruption to local coral reefs. Local Bedouin children, sometimes encouraged by their family, come to beach cafes and restaurants to sell items such as woven bracelets to tourists. The influx of female tourists on the beach, who typically dress in a more revealing fashion, introduces a culture unfamiliar to the region.
Jutro je, posle dva dana odmora, dan za trening. Svako već zna otrpilike šta će da radi tako da se pakujemo i krećemo ka Blue Holu.
Stižemo, ALI nam daje prva mesta, opuštamo se i ulazimo u vodu.
Svako radi svoje warm up zarone i nakon 25 minuta krećemo!
Danas je dan kada neki probaju CNF a neki ostaju pri CWT-u.
Posle dobrog zagrevanja prvi je išao Goran u CNF-u, ali nakon osećaja umora odustaje na dubini od -32 metara, kasnije je pokušao da ponovi odličan zaron od -50 metara CWT i ponovo vidi Arch ali se zbog problema i skviza zbog kapuljace vraća sa -47m.
To je jedan od problema sa kojim smo se susretali sva trojica, na kraju je i taj problem rešen tako sto smo proširili svoje već postojeće rupice na kapuljačama i omogucili vodi da prodre u usni kanal pod povecanim pritiskom.
“Mali Urke” tj. ja, sam na taj trening krenuo krajnje opušteno i spremno da posle par dana ponovo probam disciplinu za koju mislim da mi najbolje leži, CNF (constant no fins).
Kao i obično u Blue Holu oko 13h kreće plima i ako duva vetar prate je i talasi što nam svima dodatno otežava pripremu za zaron. Zbog takvih uslova sam odlučio da se pripremam ležeći na leđima sa nogama podigutim na bovu. Posle trbušnog disanja i par dubljih udaha usledio je poslednji udah, "pakovanje", a potom i zaron. Priprema je trajala nekih 5-10min, i posle gledanja u nebo, zaranjanje glave u plavi ambis mi je više nego pokrenulo ronilački refleks i neverovatan mir i opuštenost u celom organizmu.
Posle -20m je naglo počeo freefall, gde telo postaje negativno plovno i dovoljno je da se samo opustite i izjednačavate pritisak, ja sam bukvalno zaspao da bi me posle pola minuta najlepsih snova probudio alarm dubine koji je bio podešen na -40m. Okret na -41m i dug put ka gore, koji su mi znatno olakšali Urke i Goran kao safety freediver-i sačekavši me na -20m ka povrsini.
Bio je to drugi trening u CNF-u za mene i definitivno je ovo disciplina na kojoj ću u budućnosti više raditi.
Urke taj dan radi zagrevanje na -43 metara i nakon toga -62 metara CWT.
Iz naših očiju kao safety diver-a moglo se zaključiti da ima tu još metara da se postigne.
Dosta ljudi je već došlo, polako se Aqva Marina puni freediverima iz celog sveta.
Uveče se opušamo i komentrišemo kako imamo još nekoliko treninga što nas sve jako raduje.
Pišem vam sad malo o “lerovima” ili ti “problemima”.
Nemamo vodu u sobama, tj. nekad je imamo, nekad nemamo, pritisak se menja na svakih 30 secundi, a o toploj vodi da ne pričamo, to ne postoji...
Taksijem se vozimo kao ovce ili u prikolici i slušamo njihove narodnjake.
Rade je verovatno zbog njihove hrane i nehigijene imao problema sa stomakom i razbio je nos u bazenu.
Gorana je izujedala na spavanju neka buba pa se osuo na dva dana.
Urke nikad zdraviji, ali je na sebi prepoznao simtome različitih bolesti.
Nemoguće je spavati bez klime. Sve prostorije su klimatizovane, ali na 20Cº ispod spoljne temperature, duva jak vetar i pošto smo u pustinji nosi pesak i prašinu.
Zbog svega toga u poslednje vreme svi imamo problema sa sinusima, a pomalo i sa izjednačavanjem.
Što se tiče hrane, dovoljno je reći da smo svi smrsali po 3-4kg.
Ali su sve ovo Egipćani nadoknadili neverovatnom ljubaznošću i lepim gestovima.
PERSONAL BEST
Morning yet again, and after two days of rest we're off to Blue Hole once more. We all know what we want to do today, so we are packing accordingly.
We arrive. Ali gives us the best spots, we relax and get into water. We all do our own warm-up dives for 25 minutes, then off we go!
Today is the day some of us will do CNF (Constant Weight Apnea Without Fins) and some will go for CWT (Constant Weight Apnea).
Goran goes for CNF, but after feeling tired he bails at 32 meters. Later he tries for a deeper dive (50 meters, CWT) to see the Arch again, but after problems and pressure from his hood he exits at 47 meters.
This hood problem was something all three of us experienced. We solved it by making the existing holes in our hoods bigger.
I'm very relaxed for this dive and eager to try again my favorite discipline and the one that best suits me, CNF. As usual, at 1 PM the tide starts in the Blue Hole and the wind starts blowing, so the waves come. This makes it really hard to prepare for diving. So I prepare by floating on my back, with my legs up on the buoy. After stomach breathing and a few deep breaths, I do my last breath, pack air and dive. This takes 5-10 minutes, and after staring at the sky, going to the Blue Abyss triggers the diving reflex and incredible peace surges through my body.
After 20 meters, freefall starts, the body becomes negative and all you have to do is relax and balance your pressure. I literally fell asleep and after half a minute of perfect dreams my depth alarm (set to 41 meters) wakes me up. I return and go back - the long way is easier with Urke and Goran as my safety freedivers waiting at 20 meters.
This was my second training in CNF and only the beginning. I'll keep working on it in the future.
Urke did a warm-up at -43 meters and then a CWT dive at -62. From what we see as his safety divers, he definitely can go deeper.
There are a lot of people here. Aqua Marina is now full of freedivers from all over the world.
We relax in the evening and talk about the few remaining dives we have to do. We're very happy about this.
In the midst of all this happiness, let me tell you a bit about the problems we have.
There is no consistent water supply in our rooms. Sometimes we have it, sometimes we don't. The water pressure changes every 30 secunds. Hot water is a dream.
The taxi drives us like cattle. We bounce around in the trailer, Arabic folk music at full blast.
Rade had a lot of physical problems because of the occasionally unsanitary conditions (including food preparation). He also busted his nose in the swimming pool, which didn't help.
Goran had a big rash from some bug that bit him while he was asleep. The rash lasted two days.
Urke has never been better, even though he thinks he has the symptoms of every disease known to man.
There is no way to sleep without air conditioning. Every room has it, so the interior temperature is 20Cº lower than outside .
There is a strong wind blowing, and since we are in the middle of the desert the wind grabs the sand and dirt and throws it around.
Because of this we all have problems with sinuses and with balancing our pressure.
As for the food, we've all lost 3-4kg.
BUT...all this is balanced out by the kindness of the locals.
I dalje odmaramo, tako da evo par informacija gde se zapravo nalzimo:
RAJ ZA FREEDIVERE!
Blue Hole je savrsena ronilacka lokacija na Sinaju, par kilometara severno od Dahaba, na obali Crvenog mora.
U suštini Blue Hole je neka vrsta pecine.
Dubina je oko 90 - 130 m i ima još par ovakvih "rupa" na svetu: na Bahamima, u Belizeu.
"Rupe" su kružne, strmih zidova/koralnih grebena i ime su dobile po kontrastu izmedju tamno plavih boja dubina i svetlo plave boje plicaka oko njih. Osim atraktivne dubine od 130 m, postoji i plitak otvor ka moru, 6 m dubok, a i čuveni Arch, tunel od 26 m, na dubini od 52 m.
Blue Hole je neslavno poznat po fatalnim ronilačkim nesrećama, otud nadimak: Groblje ronilaca. Lokacija je označena sa: "Blue hole: Easy entry".
Do sada je bilo 40 prijavljenih smrti, pretpostavlja se da je broj dva puta veći.
William Trubridge freedives THE ARCH at Blue Hole, Dahab.
Guillaume Nery base jumping at Dean's Blue Hole.
Natalia Molchanova and Alexey Molchanov, Freediving The Arch of Blue Hole.
CHILLIN'
While are still on a break, so few facts where we actually are in this diver's paradise.
This particular Blue Hole is a diving location in the eastern Sinai, a few kilometers north of Dahab on the coast of the Red Sea.
It is basically a sea cave.
It is 90 - 130 meters deep, and there are a few similar spots elsewhere on Earth: in the Bahamas, for example, and in Belize.
Blue holes are round, steep-walled depressions, and get their name from the dramatic contrast between the dark blue, deep waters of their depths and the lighter blue of the shallows around them.
The Egyptian version has a shallow opening around 6 meters deep opening out to the sea, and a 26 meter tunnel, known as the Arch, the top of which is 52 meters.
The Blue Hole is notorious for the number of fatal diving accidents which have occurred there, earning it the nickname "Diver's Cemetery". The site is marked by a sign that says "Blue hole: Easy entry". There have been at least 40 deaths reported; it is assumed that the real number is double this figure.
Videos of Molchanova and Trubridge diving the Arch.
Nešto smo se olenjili :), dosta naporni zaroni ovih dana,
tako da danas odmaramo.
Počinjemo da brojimo unazad, tačno smo na pola puta.
Danas, plaža, bazen, sunce...Da nam je još samo 20 dana.
Dok mi blejimo pogledajte video Dahab 2008.
Ekipa ista, osim mene. Spremamo dosta materijala i ove godine, opet će biti filmić, samo bolji.
PAUSE II
We got a bit lazy :). Lazy to write, lazy to dive.
Our previous dives were heavy, so we decided to take a break today.
We're now halfway into our trip.
Beach, swimming pool, sun...I wish we had 20 days more.
While we are taking it easy, have a look at some video from Dahab 2008. It's the same crew, except for me. We're preparing a lot of new footage, so there will be more and better movies.
Na bovi kao i na suvom svako od nas ima svoj način opuštanja i koncentracije pre zarona..Neko leži na leđima dok se jednom rukom drži za bovu, neko je okrenut na stomak i drži disalicu u ustima do poslednjeg udaha odnosno zarona. Kakva god da je priprema vodi ka istom cilju...
Zaron
Posledniji udah i po potrebi pakovanje (u zavisnosti od dubine zarona).
Pošto je konopac postavljen uz sam greben svaki zaron bi trebalo da budemo okrenutu licem ka grebenu jer struja zna konopac da prilepi uz greben što može da bude opasno.Tokom zarona zbog bolje koncetracije se uglavnom žmuri, zbog toga postiji mogućnost udaranja u grben što bi na većoj dubini bilo kobno. Posle par treninga smo već naučili svaki deo tog grebena tako da ne bi trebalo da bude problema.
Zašto ronimo?
Pitanje na koje teško da neko od nas ima konkretan odgovor.
Zašto tražimo način da idemo što dublje, jer što smo dublje, sve nam više ponestaje vazduha za izjednacavanje zbog povećanja pritiska, ali mi razlićitim tehnikama tražimo ono malo vazduha što je ostalo da se izjednači barem još jednom i ide dublje.
Zašto? To nema veze sa dokazivanjem, sa prestižom, popularnošću ili novcem kao što je to slučaj u komercijalnijim sportovima.
Zašto idemo u plavi ambis kad po većini ljudi tamo nema ničega, a nama je tamo sve. Koja je poenta?
Pitanja koja nam često postavljaju…
Ronjenjem tražim mir, tražim sebe, jer u dubini i tom plavetnilu ostajem sam sa sobom i sa jednim dahom, dahom koji ljudi troše uzalud, a ja svaki želim da držim što duže.
Ronim jer je to osećaj koji ne može da se poredi ni sa čim na svetu, osećaj pritiska na telo koji se iz metra u metar povećava, negativna plovnost posle odredjene dubine kada možete samo da se opustite i “uživate u vožnji” dok vas plavetnilo vuče dublje (free fall). Kao da vas more u toj opuštenosti tela sve više prihvata i ako ste zaslužili dozvoljava vam da idete dublje.
Nema misli, nema stresa, potpuna jednostavnost koja nam svima znači mnogo.
Trenirate cele godine: teretana, trčanje, bicikla, plivanje itd, da bi došli na ovako mesto, bovu, konopac i tako jednostavno zaronili. Neki bi rekli zar toliki trud samo zbog toga?
A ustvari bi svi uradili i mnogo više…
Svi smo drugačije osobe, individualci, ali delimo istu strast koja nas sve spaja u dubini, a i na površini kao dobre prijatelje.
I kad napišem ovo imam utisak da ništa nisam rekao, jer je ovo samo mali deo cele priče i da bi se nešto ovako osetilo mora da se voli i naravno da se zaroni...:)
REASONS
Preparations
Each of us has his/her own way of preparing for the dive, both on the buoy and on land.Some of us float on our backs holding the buoy, some are on their stomach in the water with a snorkel in the mouth until the last breath before they dive. No matter what the method, the aim is the same.
Dive
Last breath and possible "packing" of air (depending on depth you want). Rope is right to the sea wall and we have to dive with our face to the cliff, current can slam the rope to the cliff and that can be really dangerous. During the dive I have my eyes closed for concentration so being slammed to the cliff can be fatal on bigger depth. After few dives you learn the sea wall, so there are no problems with this.
Why do we dive?
No way to give an all-encompassing answer to this, it's too complex.
Why are we on a constant quest to stay longer and go deeper? The deeper we go, the less air we have to balance the pressure we feel. With different techniques we are searching for a way to do it and go a bit deeper and stay a bit longer.
Why? It has nothing to do with proving yourself, with prestige, popularity or money like in commercial sports.
Why do we go to Deep Blue when there is nothing there for most people? But there is something there for all of us in this little crew. What is the point?
Those are questions we get a lot…
Diving gives me peace, myself, in that Blue I stay alone, with one breath, the same breath people waste for nothing. I need that one.
Diving is a feeling that cannot compare to anything I know. The feeling of pressure that grows from meter to meter. The negative float after a certain depth that pulls you into free fall, where you can just relax and let go. It's like the sea is taking me more and more and if I deserve it, it will let me in deeper and deeper.
No difficulty, no stress. Simplicity that means a lot to all of us.
You train every day, the whole year round: gym, swimming pool, bike. At the end of it is simply a buoy and rope and, you just dive. "All that for this?" somebody would ask.
In fact we would do much more for it…
We are all different, individual, but we share the same passion for depth and share a friendship for it on the land.
Writting this it seems like I have said nothing, since there is SO MUCH more to it. You have to feel it, and to feel it you have to DIVE :).
Jutro kao i obično, svako ima svoju rutinu pre ronjenja što se može zaključiti iz predhodnih blogova. Neko ustaje u 7h i već počinje sa vežbama disanja i izjednačavanja, a neki spavaju do pola sata pre polaska.
Isto mesto, isto vreme, isti ljudi i uvek drugaciji Blue Hole.
Crvena bova na talasima, za nju vezan konopac koji prolazi pored Archa i vodi do samog dna Blue Hola.
Za konopac se kačimo “lajnerima" koji svako kači pre i skida posle svog zarona, jedina stvar koja vas u plavetnilu drži “vezanim” za spoljni svet..
Polako počinje guzva, sve je više ljudi na treninzima tako da na putu ka dole u momentima dok su mi oči povremeno otvorene susrećem neke druge freedivere u dubini, a ponekad u slobodnom padu, ukoliko sve ide kako treba samo proletim pored njih ka dubini. Osećaj spajanja prirode i čoveka.
Svi idemo prilično duboko na treninzima i otrpilike imamo osećaj ko je gde i šta ko može od sebe da očekuje. Progres do sada je jako uočljiv i pitanje je vremena kada će se zaron “otvoriti”, nigde ne žurimo jer ovo radimo iz uživanja.
Sutra je vreme da probamo FIM (free imersion) i CNF (constant no fins).
Predveče, na insistiranje Gordona Savića krećemo na jednu od mnogobrojnih planina koje okružuju Dahab.
Danas je Radetovo poslednje veče u Dahabu jer zbog obaveza i posla ostaje sa nama samo deset dana. Iz tog razloga je Gordon izabrao baš to posle podne da bi na to posebno mesto otišli svi zajedno!Vožnja džipom od pola sata do podnožja planine i kratak uspon do samog vrha.
Izlaz na vrh planine otvara prelep pogled na ceo Dahab, preko mora pa sve do Saudijske Arabije..
Za razliku od ostalih “pametnijih” turista mi smo gore sačekali noc, neočekivana promena celog okruženja, kao da sedite na vrhu sveta u tišini ispod tamnog neba prošaranog mnoštvom zvezda.
Osećaj punjenja nekom čudnom i pozitivnom energijom, nema mirisa, ukusa ni zvuka. Ovo je mesto na kopnu koje se može porediti sa dubinom mora.
DEPTH AND HEIGHT This morning is the usual drill, as you've read in previous posts. Someone gets up at 7:00 AM and starts with breathing exercises, and someone else is still asleep half an hour before we have to leave.
Same place, same time, same people... but always a different Blue Hole.
Red buoy on the waves. The rope from it goes right next to Arch and descends to the bottom of the Hole.
We connect to the rope with liners. We put on the liners and take them off after every dive. They are the only objects that connect us to the world in this Deep Blue.
It starts to get "crowded" here. There are more and more divers on site, so on my way down in the moments when I open my eyes I can see others moving in the depths. Sometimes in free fall, if everything is okay, I just zoom past them to the bottom. Man and nature are one.
We all go pretty deep on our dives, and know well what we can do and expect from ourselves. Improvement is huge; it is just a question of time when the dive will "open". No hurry, we do it for the kicks.
Tomorrow we will try FIM (free immersion) and CNF (constant, no fins).
In the evening, with Gordon Savic insisting, we go to one of the mountains next to Dahab.
It is Rade's last night with us - tomorrow he has to go home, where work and life waits for him. That is why Gordon chose this night to do something special with us.
We drove the jeep half an hour through the desert and had a short climb up to the top of the mountain. From there, you can see all of Dahab, and over the sea all the way to Saudi Arabia. Unlike our fellow tourists we waited for night to fall on the peak. This was an unexpected change in surroundings. I sit on the top of the world enjoying perfect peace under the blackness of the sky sprinkled with the craziness of stars.
Unbelievable positive energy, no smell, no taste, no sound. Deep Blue, but on land.